Besplatan priručnik: Naš mali doprinos malim proizvođačima
Platforma Mali proizvođači pokrenuta je 2019. godine, sa željom da okupi što više malih proizvođača hrane na jednom mestu i poveže male proizvođače sa potencijalnim kupcima koji su željni domaće, zdrave hrane. Prvo je nastala naša facebook grupa Mali proizvođači hrane u Srbiji (koja trenutno broji preko 90.000 članova), a ubrzo zatim i sajt, gde objavljujemo ponudu i priče malih proizvođača, kao i druge edukativne tekstove.
Nakon godinu i po dana komunikacije sa malim proizvođačima, praćenja njihovih objava u grupi i kreiranja ponude na sajtu, poželeli smo da kreiramo Priručnik, u kome ćemo objasniti sva pravila vezana za grupu i sajt, ali i podeliti savete i svoje znanje i iskustvo i za neke druge stvari, koje se tiču poslovanja uopšte. Na izradi Priručnika radili smo poslednja dva meseca i verujemo da će svim malim proizvođačima zaista biti od koristi.
Sa ponosom vam predstavljamo Priručnik za male proizvođače koji možete preuzeti klikom na sledeći link.
Javite utiske!
Pročitajte višePosadi uspeh: Online NLP radionica za male proizvođače hrane
Da li ste čuli za NLP – neurolingvističko programiranje?
Neurolingvističko programiranje (NLP) je najpoznatiji svetski komunikacioni model, odnosno metodologija koja izučava komunikaciju sa samim sobom kako bismo se samomotivisali i postigli cilj, ali i ostvarili uspešnu komunikaciju sa drugim ljudima. NLP model se u početku primenjivao u domenu psihoterapije, ali vremenom se njegovo delovanje proširilo i u drugim oblastima. U današnje vreme, mnogi ljudi koji žele da rade na sebi na ličnom i poslovnom planu, pohađaju NLP kurseve koji se održavaju širom sveta.
Dobro došli!
Plodovi mog imanja: Porodična priča sa imanja na obroncima Rajca
Porodicu Kokanović krasi velika ljubav, poštovanje, podrška, poverenje i iskrenost. Zorica i Milinko imaju troje dece, dva sina i ćerku. Stariji sin Stefan studira hotelijerstvo, ćerka Anja je na trećoj godini studija pejzažne arhitekture na Šumarskom fakultetu, a najmlađi sin Uroš je treća godina srednje škole. Žive u Beogradu, ali svakog vikenda borave u selu Slavkovica podno Rajca, gde su kupili imanje.
Čovek i priroda – kad knjiga inspiriše
Kokanovići su privrženi prirodi celog života i kako kažu, imaju sreću jer su pronašli komad svoje zemlje u kome uživaju i ostvaruju svoje ideje:
– Ideja se rodila zahvaljujući knjizi Vladimira Megrea – Anastasija, u kojoj se na najplemenitiji i najlepši način opisuje čovek, stvaranje, svrha postojanja i njegovo jedinstvo sa prirodom. Knjiga je na nas ostavila snažan utisak i tada smo suprug i ja poželeli da imamo negde svoj hektar zemlje, na kome ćemo da stvaramo jedan novi potpuni smisao za svoju porodicu. Zbog našeg posla, želeli smo da to bude negde u blizini Beograda, kako bismo mogli što češće da odlazimo na naše imanje. I sada se sećam jedne nedelje u avgustu, trenutka kada smo naišli na oglas o prodaji jednog porodičnog imanja u Slavkovici, kod Ljiga. Otišli smo, videli, zaljubili se na prvi pogled i odmah rešili da kupimo – priča nam Zorica.
Proizvodi od maline i kupine
S obzirom da se imanje koje su kupili u Slavkovici prostire na 20 hektara i imali su veliku površinu za korišćenje na raspolaganju, želeli su da pokušaju nešto da proizvode, da imaju razonodu kada odu na imanje.
– Moj suprug Milinko je rodom iz Ivanjice i nekako smo uvek slušali o toj lepotici malini, jer tamo svi imaju svoje maline pa se onda podrazumevalo da na imanju posadimo i svoj zasad maline. Napravili smo radnu akciju u kojoj su nam pomogli naši prijatelji i kumovi i uz druženje, smejanje i zabavu, posadismo malinjak.
Nismo ni bili svesni koliko je zahtevno i ozbiljno baviti se proizvodnjom bilo čega na selu i u poljoprivredi, ali nama je to bio izazov, zadovoljstvo i nešto novo u našim životima što nam je donelo veliku sreću.
U ponudi imamo tri proizvoda: namaz od maline, sok od maline i sok od kupine. Kada smo počeli da pravimo džem od maline, pravili smo ga po receptu za džem, naravno. Međutim, kada smo odneli na analizu za nutritivne vrednosti i bezbednost, ovlašćena ustanova koja se bavi kvalitetom hrane nam je rekla da nismo napravili džem već namaz. Tada smo i saznali da, da bi se proizvod zvao džem, potrebno je da bude min 65% suve materije, tj. šećera, a u našem namazu ima 42% suve materije. Bilo nam je malo krivo zbog toga, ali smo ostali pri svom receptu koji je mnogo zdraviji i ima manje šećera, iako se zove namaz od maline.
Prošle godine smo počeli i proizvodnju sokova od maline i kupine koji su od 100% voća po ideji mog supruga, bez ikakvih dodataka, samo isceđena i pasterizovana malina i kupina.
Zaista se trudimo da proizvodimo zdrave proizvode jer osećamo dužnost da blagoslove i darove prirode pretočimo u zdravlje.
Svaki vikend provode na selu
Kokanovići uglavnom sve rade sami, porodično: od održavanja malinjaka, branja i prerade, do marketinga i prodaje. Sve je veoma zahtevno i nadaju se da će uspeti da se razviju. Za sada ne mogu da žive samo od proizvodnje, jer su potrebna velika ulaganja, tako da su još uvek zavisni od posla koji primarno obavljaju. Zorica radi u Pošti, a Milinko u ugostiteljstvu.
– I posle četiri godine, još uvek radimo, moglo bi se reći dva posla – naš primaran posao u Beogradu i vikendom na našem imanju – slobodne dane imamo samo kada padne veliki sneg i kada su minusi. Na selu smo svakog, ali svakog vikenda i uvek ima nešto da se radi. Uglavnom sve sami radimo, iako imamo pomoć od naših komšija koji nam pomažu u oranju, prskanju i branju malina. Mnogo smo im zahvalni, svi su tako divni ljudi. Naučili smo da samo uzajamnim pomaganjem možemo da napravimo nešto značajno i veliko. Sa ponosom možemo da se pohvalimo da smo krajem prošle godine pokrenuli i proizvodnju rakije, koja se zove Iskrena rakija i džina, koji smo nazvali Cloud Rider. Nadamo se da će se kvalitet naših proizvoda prepoznati i da će naši zadovljni klijenti biti oduševljeni našim novim proizvodima.
Planovi za budućnost
Kokanovići su sav rod od 4 tone prošle godine pretvorili u sokove i namaz i trenutno je to njihov kapacitet. Za sada, Plodovi mog imanja dostupni su u nekoliko prodavnica hrane u Beogradu, kao i u par restorana.
– Naši planovi su veliki, nadamo se da ćemo povećati prodaju. Za sada smo proizvodnju postavili na čvrstim temeljima, dobili smo sve potrebne dozvole od zakonskih do dozvola za zdravstvene ispravnosti, put je bio veoma dug i kompikovan, i sada smo spremni za povećanje proizvodnje. Nadamo se da ćemo uspeti u našim vizijama. Imamo veliko imanje sa ogromnim potencijalom, tako da ćemo videti u kom pravcu ćemo se razvijati, smeši nam se ideja o seoskom turizmu, kako bismo omogućili našim prijateljima, pratiocima i poslovnim partnerima da mogu da dođu kod nas i da se uvere u lepote našeg predela, da vide gde se naši proizvodi rađaju i da uživaju u selu.
Pročitajte više
Mali proizvođači za velike heroje
Svesni žrtve koju lekari i medicinski tehničari u bolnicama širom Srbije podnose od marta meseca, kompanija Srberry iz Kosjerića pokrenula je akciju podrške zdravstvenim radnicima pod nazivom Mali proizvođači za velike heroje, sa ciljem da zdravstvenim radnicima u COVID bolnicama širom Srbije bar malo olakšaju nošenje skafandera, gumenih čizama, vizira, maski i rukavica, kao i neprospavane noći i naporne smene u crvenoj zoni.
Mali proizvođači velikog srca
Uputili su poziv malim proizvođačima i u akciju su krenuli u ponedeljak, 28. decembra – više od 20 proizvođača iz užičkog kraja, ljudi velikog srca, odazvalo se i doniralo svoje proizvode: sokove, džemove, med i suvomesnate proizvode. Red je da ih spomenemo:
Proizvodnja mesa i mesnih prerađevina:
- Szr Stojanović plus, Kačer Užice
- Aćim d.o.o. Mušvete Užice
- Szr za preradu mesa Brković, Kačer, Užice
- Braća Stojanović, Mačkat, Užice
- Vladimir Andžić, Mačkat, Užice
- Prerada mesa Radovanović, Šljivovica, Čajetina
- SZR Rupić, Čajetina, Mačkat
- Szr Petronijević, Golovo, Čajetina
- Mesara Čava, Čajetina, Zlatibor
- Smuđa d.o.o. Čajetina Zlatibor
- Stojanović produkt, Mačkat, Čajetina
- ZR Era, Čajetina, Kriva Reka
- SZR Badžo, Čajetina Mačkat,
Sokovi i džemovi:
- Srberry sokovi, Kosjerić
- Zadruga Kosjerka, Kosjerić
- Čarobna šuma, Bela zemlja, Užice
Med:
- Poljoprivredno gazdinstvo Đoki, Nada i Radovan Đokić, Kosjerić
- Poljoprivreno gazdinstvo Hadži Milija Joksimović, Skakavci, Kosjerić
- Poljoprivredno gazdinstvo Milivojević, Kosjerić
.
Proizvode su odneli u njima najbližu COVID bolnicu, u Užicu.
Pridružite se akciji
O njihovoj ideji obavestili su desetine proizvođača hrane širom Srbije da isto urade u svom kraju i animiraju svoje kolege proizvođače:
“Posebno nas raduje odaziv malih proizvođača i pozitivne reakcije na naš poziv da se priključe. Ukoliko smo inspirisali neke naše kolege, ili ljude dobre volje da učine ovo u svojim opštinama, biće nam puno srce kao kada smo u ponedeljak nosili proizvode junacima u belim mantilima.” – kaže Nikola, iz kompanije Srberry.
Pozivamo sve proizvođače hrane u Srbiji da se priključe akciji Mali proizvođači za velike heroje u skladu sa svojim mogućnostima. Ukoliko imate želju da napravite sličnu akciju u svom kraju, kompanija Srberry vam može pomoći u organizaciji.
Budimo solidarni, dajmo svoj doprinos!
Pročitajte višeSuvomesnati proizvodi: Rizici koje ne vidimo golim okom
Po našoj tradiciji, veliki broj potrošača se suvomesnatim proizvodima snabdeva na pijacama, malim mesarskim radnjama ili od poznatog proizvođača sa sela (male farme, mikro i mala preduzeća). Slanina, suva pečenica, pršutav, šunka, kulen, domaće kobasice, čvarci,… proizvodi su koji se jako često nalaze na trpezama sprskih porodica.
Potražnja ovih proizvoda i činjenica da veliki broj ljudi kupuje i konzumira ove proizvode, navele su nas na to da pokušamo da vam približimo o kojim aspektima kvaliteta suvomesnatih proizvoda treba razmišljati prilikom njihove kupovine.
Šta sve utiče na kvalitet suvomesnatih proizvoda?
- Ishrana životinja, odnosno da li se koristi hrana koja sadrži pesticide, teške metale, antibiotike, hormone?
- Mesto klanja i higijena prostorija u kojima se klanje obavlja
- Objekti salamurenje i sušenje i njihova higijena
Kada bismo znali da su prethodno navedeni aspekti poslovanja proizvođača na zadovoljavajućem nivou, onda bismo i bez posebnih provera bili sigurni da je dobijeni proizvod zdravstveno bezbedan, tj. da je i hemijski i mikrobiološki zadovoljio sve zakonom propisane kriterijume.
Koji su rizici kupovine nekontrolisanih suvomesnatih proizvoda?
Iako postoji Zakonska regulativa koja se primenjuje u oblasti proizvodnje i prometa ovih proizvoda, ne postoji mogućnost da država kontroliše baš sve proizvode koji dospevaju na gradske pijace, a pogotovo one proizvode koji do pijace i ne dođu.
Ovo ima za posledicu pojavu povećanog rizika prenošenja zaraznih bolesti sa životinja na ljude kao što su: trihineloza, ešerihija koli, salmonela, plavi jezik, bolest ludih krava i slično.
Drugi, takođe, veliki problem je nedostatak obeležavanja (deklaracija) tradicionalnih proizvoda, što daje mogućnost da svi proizvođači tvrde da je njihov proizvod tradicionalan iako nije proizveden po tradicionalnom receptu i postupku.
Naši mali proizvođači mesnih proizvoda su svesni činjenice da njihovi proizvodi na tržištu ostaju samo ako su kvalitetni. Zato se velika većina njih strogo drži tradicionalnih recepata i postupaka u njihovoj proizvodnji jer su oni garant kvalitetnih i traženih proizvoda, a sa druge jedino tako mogu da obezbede vidljiv kvalitet koji će kupci lako prepoznati
Šta kažu zakonske regulative i standardi kvaliteta?
Zakonska regulativa u Srbiji koja se bavi ovom oblašću je usklađena sa zahtevima EU. Zakonom o veterinarstvu (2005) i Zakonom o bezbednosti hrane (2009) ova oblast je dobro regulisana.
Zakon o bezbednosti hrane predviđa da svi subjekti koji se bave proizvodnjom i prometom hrane moraju imati implementiran HACCP standard kvaliteta, što je preduslov da se bave tim poslom.
Ovaj standard je dovoljan preduslov za visok nivo bezbednosti hrane.
Međutim, manje farme i mini objekte ovaj Zakon ne obavezuje da imaju uveden HACCP, ali moraju moraju imati dobre higijenske (DHP) i dobre proizvođačke prakse (DPP) kao i zapise kojima se dokumentuje njihova primena.
Vidan problem u primeni pomenutih odredbi Zakona o bezbednosti hrane jeste nepostojanje obima proizvodnje do koga njie potrbno uvoditi HACCP, jer njegovo uvođenje i održavanje značajno poskupljuje proizvodnju. Procena se ostavlja na volju veterinarskom inspektoru koji prati tu proizvodnju i tu postoji rizik objektivne procene.
Neka istraživanja su pokazala da veoma mali broj proizvođača je upoznat, a još manji broj njih primenjuje dobre higijenske i proizvođačke prakse.
Do usvajanja Zakona o bezbednosti hrane (2009) nije postojao registar proizvođača hrane. On je sačinjen i kontrola koju je do 2009. godine vršio veterinar na farmi kroz praćenje zdravlja životinja i načina njihove ishrane, sada se vrši i na gotovim proizvodima koji će po završenim analizama i potvrdi da su zdravstveno bezbedni stići na pijace i u prodajne objekte. Ovaj korak u proizvodnji i prometu suvomesnatih proizvoda je veoma bitan jer smanjuje mogućnost da na tržište dospe zdravstveno nebezbedan proizvod.
Ono što ne možemo da vidimo i osetimo mirisom i ukusom
Suvomesnati proizvodi se stavljaju u promet kao trajni i polutrajni proizvodi.
Razlika između njih je u količini vode koja sme posle ostati u njima dimljenja i sušenja.
- Trajni proizvodi mogu sadržavati manje od 40% (kulen, sremska kobasica, pršuta, suva pečenica…)
- Polutrajni proizvodi imaju manje od 50% vode (šunkarica, mortadela, pečenica…)
- U slanini bi sadržaj vode mogao biti maksimalno 5%.
Za proizvode koji su proizvedeni po tradicionalnim receptima i postupcima podrazumeva se da kao dodatke mogu sadržavati samo prirodne sastojke: so, biber, beli luk, alevu papriku, mirišljavo bilje, bez nepoželjnih dodataka (nitrita, nitrata, fosfata idr.).
No, i kod tradicionalnih proizvoda može doći do greške koje imaju posledica na njihov izgled, ukus i miris.
Greške ovih proizvoda mogu biti: u strukturi, boji, mirisu, ukusu i održivosti. Sve navedene greške se jako lako uočavaju i naša čula ih registruju na licu mesta, te je i lakše ih zaobići ovakve proizvode i zameniti ih adekvatnim.
Ono što kupac ne može prepoznati na tezgi ili u mesari jeste prisustvo pesticida, hormona, teških metala koji su tokom života životinja skladišteni u njihovom mišićnom tkivu koje je prerađeno. Ovi pomenuti nepoželjni sastojci suvomesnatih proizvoda su posledica načina ishrane životinja.
Zbog toga je način ishrane prvi korak ka proizvodnji zdravstveno bezbedne hrane životinjskog porekla.
Male farme, najčešće, imaju sopstvenu proizvodnju hrane za životinje kako potpunih krmnih smeša tako i kabaste hrane, što predstavlja pouzdan preduslov da će životinje biti adekvatno hranjene, a njihovi produkti zdravstveno bezbedniji za ljudsku ishranu.
To je osnovni razlog zašto su mali proizvođači suvomesnatih proizvoda pouzdaniji od velikih sistema gde je produktivnost i profit prvi i najvažiniji zadatak, a kvalitet i bezbednost su u drugom planu.
Šta su naše sugestije
Na potrošaču je krajnja odluka pri kupovini prerađevina od mesa, i jedno je sigurno – treba otvoriti četvore oči pre nego što se poverenje pruži nekom, bilo da je to veliki trgovinski lanac ili mali proizvođač.
Naša sfera delovanja su mali proizvođači, i zato sugerišemo da se dobro raspitate pre nego što se odlučite na kupovinu proizvoda koji nemaju proveren proizvodni proces i deklaraciju. Nemojte se ustručavati da pitate o tome kako izgleda proizvodni proces, da pogledate dokumentaciju ili da se čak uverite lično kako to izgleda, od polja pa do trpeze.
Pročitajte višeSve što treba da znate o HACCP standardu
HACCP je akronim pojma “Hazard Analysis and Critical Control Points”. Predstavlja sistematski preventivni pristup kojim se osigurava sigurnost u proizvodnji zdravstveno bezbedne i kvalitetne hrane. Prvenstveno, HACCP je bio razvijen da bi se hrani obezbedila mikrobioliška sigurnost ali je kasnije proširen kako bi se uključili hemijski i fizički rizici.
Da bismo vam bolje predstavili sve što treba da znate o HACCP standardu, konsultovali smo se sa Dr Marijom Vukašinović, osnivačem i rukovodiocem hemijske laboratorije za ispitivanje kvaliteta hrane animalnog porekla kao i voda i otpadnih voda u VSI “Kraljevo”. Dr Marija je deset godina bila zamenica direktora i rukovodilac kvaliteta na uvođenju i rukovođenju standarda SRPS ISO 9001 i 17025. Istovremeno je vršila ulogu savetodavca proizvođačima hrane za životinje u uvođenju HACCP-a standarda.
HACCP koncept
HACCP sistem obezbeđenja kvaliteta je specifičan program za bezbednost hrane koji pruža visok nivo sigurnosti i kao takav je međunarodno priznat način upravljanja bezbednošću hrane. Njegov jedini direktni cilj jeste da obezbedi kontrolu procesa proizvodnje hrane na način da finalni proizvod ne predstavlja opasnost po potrošača.
Sve procedure su definisane i sprovode se tako da se bilo koji gubitak kontrole nad proizvodima odmah detektuje, a korektivne mere odmah sprovedu kako bi se sprečilo ponovno pojavljivanje istog problema. Po rečima Dr Marije, da bi dobro funkcionisao, HACCP je najbolje uvesti u objekte u kojima postoji dobra proizvođačka praksa. Tada on omogućava poizvođačima hrane, bez obzira na njihovu veličinu i kapacitet, zdravu osnovu za sticanje poverenje kod kupaca i potrošača u bezbednost njihovih proizvoda.
Implementacija
Kao doktor veterinarskih nauka sa više od 30 godina iskustva, Dr Marija ističe da postoji posebna zakonska regulativa – Zakon o veterinarstvu, koja obavezuje proizvođače hrane i hrane za zivotinje da imaju “Sistem za osiguranje proizvoda” – HACCP zasnovan na analizi opasnosti po odgovarajući proizvod.
Kako u lancu ishrane učestvuje veći broj činilaca, svakome se mora posvetiti potrebna pažnja. Nije moguće proizvesti kvalitetno meso, mleko, jaja i dr. ako se za ishranu životinja ne koristi kvalitetna hrana. To znači da je veoma bitno da HACCP bude implementiran u sve proizvodne objekte, naravno i u one koji proizvode hranu za životinje.
“Ako se poštuju svi principi HACCP-a onda se uvek i na isti način proizvodi bezbedan proizvod i ne postoji opasnost po zdravlje ljudi, što i jeste krajnji cilj i proizvođača i potrošača“- ističe Dr Marija.
U proizvodnji svih prehrambenih proizvoda postoje rizici, a da bi se oni što više smanjili potrebno je:
- obuka osoblja za HACCP standard;
- poštovanje svih principa od strane osoblja;
- održavanje higijene na visokom nivou;
- vođenja zapisa za sve korektivne mere;
- stalan pristup i uvid u pomenute zapise;
Zapisi su jedini dokaz da se ta proizvodnja odvija na način koji omogućava da se uvek na isti način proizvede proizvod koji je bezbedan i kvalitetan za potrošača.
Dobijanje sertifikata
Postupak za dobijanje sertifikata je poprilično jednostavan.
Potrebno je da se proizvodni subjekat prijavi sertifikacionom telu sa zahtevom za sertifikaciju.
Sertifikaciono telo mora biti akreditovano od strane Akreditacionog tela Srbije ili neke druge Evropske institucije tog tipa. Tada se od strane Sertifikacionog tela formira komisija za sertifikaciju koja posećuje proizvodni objekat. Na osnovu svedočenja da HACCP zaista funkcioniše i da daje rezultate, da je osoblje obučeno, da se zapisi uredno vode, izdaje se sertifikat o usaglašenosti, i upisuje nosilac sertifikata u registar seritfikovanih organizacija.
Sertifikat je vazeći tri godine, ali se svake naredne godine po dobijanju sertifikata vrši provera od strane Sertifikacinog tela. Po izvedenom nadzoru, komisija proveravanoj organizaciji dostavlja Izveštaj kojim se važenje setifikata produžava na godinu dana. Po isteku tri godine, postupak se ponavlja tj. vrši se resertifikacija.
Dr Marija ističe: “Ono što je bitno – sertifikacija je poželjna, ali nije obavezna.“
Vođenje zapisa
Svi objekti u kojima je implementiran HACCP ne moraju izgledati ništa drugačije od onih u kome nije implementiran HACCP.
Ono što ih razlikuje od drugih je sigurnost koju pruža ustaljen način proizvodnje. Zatim kontrola koja pokazuje da nema odstupanja na kritičnim kontrolnim tačkama. Na posletku i osoblje koje je obučeno i svoje zapise uredno vodi.
Zapisi tj. dokumentacija je veoma bitna. Ona u svakom momentu može dati odgovore na sva pitanja u proizvodnji. Pitanja poput “Da li su sve procedure ispoštovane?“. Ili “Da li su u označenom vremenu sprovedene kontrole na svi kritičnim tačkama?”.
Druge stvari poput odstupanja, sprovođenja mera i njihovih rezultata, osoblja koje ih sprovodi i dr. su takođe date u zapisima i zbog toga su oni od izuzetne važnosti.
“Sve to rezultira kvalitetnim i zdravstveno bezbednim proizvodom što i jeste krajnji cilj proizvođača, kupaca i krajnjih potrošača. Sve navedeno je uvek dostupno kupcu na uvid i na taj način ga uverava da je odabrao pravog proizvođača i pravi proizvod“- iznosi kao zaključak Dr Marija Vukašinović.
Pročitajte višePartnerstvo na koje smo ponosni: Mlekara Petrov i Moritz Eis
Tokom vrelih letnjih dana malo ko može ostati ravnodušan na čari sladoleda. Ova poslastica je kroz vekove bila nezamenljiv deo desert menija većine svetskih civilizacija. Iako je svaki narod dodavao neku svoju posebnu notu, tehnolozi širom sveta će se složiti da su osnova svakog dobrog sladoleda – kvalitetni sastojci.
Ukoliko pričamo o sladoledu u Srbiji, prva asocijacija za mnoge će biti Moritz Eis. Posle više od decenije postojanja, uspeli su da osvoje srca, kako stanovnika prestonice, tako i svih turista u Beogradu. Svoje dugo i uspešno postojanje uglavnom prepisuju predanosti radu, kreativnosti recepata i saradnji sa lokalnim dobavljačima u cilju očuvanja kvaliteta.
Saradnja za kremastiji sladoled
Zahvaljujući Malim proizvođačima, Moritz Eis je nedavno objavio partnerstvo sa Mlekarom Petrov iz Velikog Središta. U cilju obeležavanja ovog događaja, popričali smo sa vlasnicima ovih brendova kako bi razumeli kako i zašto je došlo do ove saradnje.
Rade Rakočević nam je kao vlasnik proizvodnje sladoleda Moritz Eis otkrio da je i od ranije bio upoznat sa proizvodima Mlekare Petrov: „Moja supruga prati Facebook grupu Mali proizvođači od osnivanja i već dugo uzimamo različite proizvode od malih proizvođača. Tu smo naišli i na Mlekaru Petrov, čije smo proizvode konzumirali porodično“. Posle nekog perioda rodila se i ideja o mogućoj poslovnoj saradnji. Porodica Rakočević je bila prezadovoljna kvalitetom proizvoda, a pogotovo njihovim mlekom od 3.5% mlečne masti za koje se ispostavilo da je pogodno za kremastu strukturu sladoleda. Testiranja su pokazala da su kupci definitivno mogli da osete puniji ukus sladoleda sa ovim mlekom.
Kako bi unapredili svoju ponudu, gospodin Rakočević je naglasio da su uvek u potrazi za dobavljačima za jaja iz uzgoja, kao i za sve vrste voća pa čak i povrća: „Nama je apsolutni prioritet da obezbedimo najviši kvalitet sirovina, kao i konstantnost kvaliteta i rokova isporuke, i svaki mali proizvođač koji to može da nam pruži, naš je budući dobavljač“.
Strast prema kvalitetu pokreće obe strane
Zoran Petrov, kao vlasnik mlekare Petrov, se pronašao u toj ulozi. Ovaj porodični biznis je započet sa jednom jednostavnom idejom: plasirati kvalitetno mleko onima kojima je najpotrebnije – deci. U želji da se dođe do što šireg kruga korisnika, nailazilo se na dosta prepreka. Prilikom učešća na mnogim tenderima morali su da se bore za proizvođačima biljnih sireva i pavlaka koji po kvalitetu nisu mogli da se porede. Zbog cele situacije oko Korona virusa, svi proizvođači mleka su bili primorani da na alternativne načine potraže nove kupce. Tako su se preko Facebook stranice Malih proizvođača pronašli Zoran i Rade. „Moritz Eis i Rade Rakočević sa istom strašću gledaju u pravcu kao i mi! Divno je kada susretnete budućeg poslovnog partnera koji podstiče i pokreće. Njihovi sladoledi biće od našeg punomasnog mleka, čiji će procenat masnoće varirati tokom godine, ali se neće od naše strane menjati i prilagođavati“.
Poljoprivreda podržana od zajednice
U mlekari Petrov ističu kako su ponosni na kvalitet svog mleka i kako su u mogućnosti da ga predstave kupcima i kroz sladolede firme Moritz Eis, i kroz sopstveni brend. Rade naglašava da: „Zajedno imamo sansu da kvalitetom i porukom koju nosimo nadrastemo robnu marku i franšizu i da ljudi traže naše proizvode – ne zato sto je to ta robna marka ili franšiza – već zbog nas i naših života koji su ugrađeni u te proizvode.“
Uska povezanost proizvođača i potrošača je ključna za dugoročno održiv kvalitet ishrane i života. Jedino kroz uzajamno poštovanje i uvažavanje dolazimo do ostvarenja koncepta poljoprivrede podržane od zajednice (Community-supported agriculture) gde su svi svesni uzajamne povezanosti i u krajnjoj liniji samoodrživosti.
Marko Aleksić
Pročitajte višeNaberi pa plati: Kako to izgleda iz prve ruke?
Već mesecima smo kolektivno izloženi stresu, a dobar deo vremena nam je kretanje bilo ograničeno. Srećom, mali proizvođači širom Srbije radili su punom parom, te smo mogli da se oslonimo na njih i da računamo makar na to da će na naše trpeze stići kvalitetne, domaće namirnice. Mada su vremena i dalje neizvesna, leto je uveliko tu, a boravak u prirodi je ne prestaje da bude blagotvoran i nadasve preporučljiv. S tim u vidu nastao je princip kupovine Naberi, pa plati, višestruko korisna koja povezuje male proizvođače direktno sa njihovim mušterijama.
Šta podrazumeva princip Naberi, pa plati?
Mnoga poljoprivredna gazdinstva odlučila su da ugoste zainteresovane kupce i pruže im priliku da sami naberu plodove koje bi inače naručili, i po berbi ih plate. Umesto iz fotelje, kupovina na licu mesta, a plod doslovce iz prve ruke. Dovoljno je da odete na stranicu sa informacijama i saznate koja su gazdinstva trenutno dostupna za ovu praksu.
Dobrobiti samostalne berbe plodova
Višestruke su prednosti ubiranja voća i povrća na licu mesta, među kojima se izdvajaju:
- Kontakt sa hranom. – Naručivanje namirnica iz udobnosti doma ima svojih pogodnosti; ipak, neprocenjiv je osećaj kada svojim rukama uberete plod, kada nema posrednika između vas i hrane koju konzumirate.
- Kontakt sa domaćinom. – Ne možemo da garantujemo da će svi domaćini biti jednako pričljivi, ali sva je prilika da ćete moći nešto i da naučite o gazdinstvu u kojem se nađete. Put koji plod prevali od polja do stola ume da bude nepotrebno dug, a vi dobijate mogućnost ne samo da iskoristite prečicu, već i da sa proizvođačem porazgovarate, možda ponešto i naučite.
- Boravak u prirodi. – Možda i najprimamljiviji aspekat principa Naberi, pa plati jeste beg od vreve svakodnevice. Boravak u prirodi delotvoran je za sve, a posebno je od koristi za decu. Njihova urođena ljubopitljivost i istraživački duh poneće ih da steknu nova znanja, a kako se ispostavlja, sasvim je izvesno da će zavoliti nekada odbojno voće ili povrće.
Utisci sa Naberi, pa plati avanture
Ideja za Naberi, pa plati je nastala na spontano na grupi Mali proizvođači hrane u Srbiji na Fejsbuku. Veliki broj ljudi je pokazao interesovanje za ovakav način spajanja kupovine namirnica, boravka u prirodi i obilaska svog okruženja.
Pratili smo utiske u grupi, i kontaktirali prve kupce i prozivođače koji su se oprobali, kako bismo čuli utiske: jednu Anu i njenu porodicu, i Miljanu i njeno gazdinstvo, u kom su u tom trenutku bile aktuelne kajsije i kruške.
Kako je proteklo prvo iskustvo iz ugla proizvođača i kupca-berača?
Po svemu sudeći, na obostrano zadovoljstvo! Miljana Tešović prvi put je ugostila na svom gazdinstvu samostalne berače. Kaže da joj se dopada opcija da potrošači sami uberu voće za sebe. Iako su kupci stigli pred kraj berbe, uspeli su da se oprobaju u branju nakon obilaska voćnjaka.
Pitali smo Miljanu da li misli da li ovakva praksa ima potencijal za dalji razvoj. Kako je Naberi, pa plati u povoju, ovakve povratne informacije mogu da budu dragocene ostalim proizvođačima koji su rešili da otvore svoja vrata kupcima-beračima:
Ukoliko bi bilo zainteresovanih za ovakav vid prodaje i sledeće godine, onda bismo se organizovali drugačije, pronašli čoveka od poverenja, koji bi to odradio kao da smo mi tu. Kontaktiralo nas je par ljudi koje smo morali da odbijemo zbog obaveza i loših vremenskih prilika, i planiramo da se za sledeću godinu bolje pripremimo!
Možda to znači da će sledeće godine Miljana i njena porodica imati i jednog zaposlenog koji će se baviti turama oko njihovog voćnjaka – svakako se nadamo da će i oni, i ostali proizvođači uvideti priliku koju ovaj vid prodaje pruža!
Iz ugla posetioca
Ana i njena porodica imaju samo reči hvale. Nakon što su sa Miljanom utvrdili detalje, jednog subotnjeg popodneva krenuli su put severa. Pored informacija u vezi sa voćem i berbom, Miljana im je dala i zanimljive preporuke za obilazak okolnih lokaliteta. Pozitivni utisci stali su u jednu rečenicu:
Prijatno provedeno vreme na imanju, u voćnjaku, devojčica koju inače teram da jede je sama brala i kruške i kajsije, dok je beba sve posmatrala.
Koncept joj se dopada, ali smatra da bilo korisno imati što više informacija u vezi sa ponudom i samom organizacijom ovakvih akcija. Proizvođačima se stoga preporučuje da prilikom detaljno osmisle kako će ove ture izgledati: koje proizvode nude, da li će kupci moći kod njih da kupe ručak ili kafu, kako stići do njih, kao i šta se može obići u okolini. Pogodno je da i sami obaveste svoju zajednicu na društvenim mrežama o ovim turama.
Zahvaljujući ljubaznosti domaćice, Ana je sa porodicom upotpunila doživljaj dodatnim izletima u blizini Banatskog Karlovca, gde se nalazi imanje. Evo kako je izgledao izlet:
Dan smo proveli prvo na foto-safariju kroz Deliblatsku peščaru, a zatim na obližnjem Devojačkom bunaru, na bazenu Plava dama gde smo i ručali, a potom šetali po izletistu Devojački bunar gde se osim bunara nalazi i crkva brvnara. Priroda je prelepa, sve u zelenilu, ima par kafića maltene u šumi, a deca su uživala u čuvenom bazenu sa peskom.
Ukoliko ste i vi zainteresovani da naberete, pa platite, saznajte koja su to domaćinstva otvorena za ovakav tip saradnje i obavezno nam prosledite utiske!
Tamara Nikolić
Pročitajte višeIstina ili mit: Med ne treba jesti metalnom kašičicom?
Sigurno ste čuli da se med ne jede metalnom kašikom, već isključivo drvenom. Koliko je to tačno? Danas je toliko mitova, da više nismo ni sigurni šta je istina, a šta ne. Pokušaćemo da razjasnimo misteriju.
Metalni escajg i pH meda
Tvrdi se da ukoliko konzumiramo med metalnom kašikom dolazi do hemijske reakcije između meda i kašike. Med ima pH oko 3.9 i ako bismo išli ovom logikom, onda metalnim escajgom ne bi trebalo da jedemo sir, kiseli kupus, kiselo mleko, turšiju, voće, paradajz i mnogo drugih namirnica koje imaju veću kiselost od meda.
Metalna kašičica je napravljena tako da prilikom svakodnevne upotrebe ne stupa ni u kakve hemijske reakcije sa hranom. Pored toga, mašine za vrcanje meda su metalne, kante za čuvanje meda su metalne. Prilikom analitičke kontrole, med se uglavnom odmerava metalnom kašičicom, sonda za uzorkovanje je, takođe, metalna.
Dakle, dolazimo do zaključka da je ovo zapravo još jedan mit koji narod voli da prepričava i prenosi se iz generacije u generaciju. Nakon svih činjenica, možemo slobodno jesti med kojom god kašičicom želimo, jer ne dolazi do štetnih hemijskih reakcija, niti med gubi svoje svojstvo.
Bitno je da vam kašika upadne u med
Med je najsavršeniji proizvod prirode u kome se nalaze gotovo svi sastojci koji grade ljudski organizam. U medu se nalaze minerali, aminokiseline kao i kompleks vitamina B. Jako je koristan za naš organizam, pogotovu kada je period prehlade i gripa.
Kao što negde pročitah: “Istina je da med možemo jesti drvenom, plastičnom ili metalnom kašikom. Možemo ga nategnuti direktno iz tegle ili staviti glavu u košnicu. Med neće izgubiti svoja svojstva.”
“Plodovi Srbije” čuvaju med u inox posudama i prodaju ga u staklenoj ambalaži sa metalnim poklopcem koji je iznutra presvučen polietilenskim filmom namenjenim za pakovanje prehrambenih artikala.
Kao najvažnija činjenica koju morate zapamtiti jeste da med treba konzumirati kako bi pomogli vašem organizmu i održali ga zdravim. Kako naš narod kaže – „Bitno je da kašika upadne u med, a koja kašika – to je manje bitno.“ 😊
Danijela Mutnilaković, Plodovi Srbije
Pročitajte višeAnaliziramo: Zašto su domaći suvomesnati proizvodi bolji od industrijskih?
Prerada namirnica podrazumeva određene tehnološke postupke koji imaju za cilj da produže vek odgovarajućoj namirnici. Da bi se trajnost namirnice produžio, mora joj se nešto dodati, ili joj smanjiti količinu vode. Stoga moramo voditi računa o svim namirnicama koje konzumiramo, a posebno o prerađevinama, bilo da su one biljnog ili životinjskog porekla.
Različitim postupcima uz različite dodatke, dobijaju se bareni, polutrajni, trajni, dimljeni i drugi proizvodi od mesa. Ti postupci se mogu sprovoditi kako u industriji mesa, tako i u domaćinstvima. U industriji se primenjuju postupci koji omogućavaju da se u jednoj šarži proizvede velika količina željenog proizvoda, dok se to u domaćinstvima svodi na manju količinu. Oba procesa treba da rezultiraju proizvodima koji su zdravstveno bezbedni po potrošača i zadovoljavaju zahteve Pravilnika okvalitetu usitnjenog mesa, poluproizvoda od mesa i proizvoda od mesa (Sl. Glasnik RS 50/2019).
Kada upotrebimo izraz suvomesnati proizvodi, prvo što nam pada na pamet su kobasice, dimljena slanina i dimljeno meso. Svako od, nas kada odlučuje kome će pokloniti poverenje, pri kupovini ovih proizvoda trebalo bi da ima u vidu razlike u pripremi mesa, kobasica ili slanine za dimljenje – sušenje.
Kako izgleda industrijska obrada mesa?
Ako se priprema obavlja u industrijskim postrojenjima, onda se podrazumeva primena salamure koja sadrži pored kuhinjske soli i ponešto od začina (aleva paprika, biber, beli luk, neka aromatična biljka) i dodatke nitratnih-nitritnih soli i fosfata (difosfati- E450, trifosfati- E451, polifosfati- E452), antioksidanasa (askorbinska kiselina –E315, natrijum izoaskorbat –E316 idr.). Fosfati često sa sobom u salamuru mogu doneti i neke teške metale kao npr. olovo, živu, arsen… Svi oni će završiti u industrijskom proizvodu, tj. u našem organizmu ako se opredelimo da poverenje poklonimo industrijski proizvedenim suvomesnatim proizvodima.
Nitrati se dodaju da bi poboljšali izgled mesu, tj. da meso zadrži onu finu rumenu boju.
Fosfati omogućavaju vezivanje vode za mišićno tkivo i time se dobija na težini posle dimljenja i proizvod zadržava sva svojstva.
Ovi dodaci štete zdravlju, posebno ako se steknu uslovi da nitrati preko azotaste kiseline i još nekih prelaznih jedinjenja nagrade nitrozamine koji su kancerogeni.
Brzina njihovog stvaranja zavisi od temperature i pH vrednosti. Što je pH niže, to će se oni brže graditi. Njihovo nepovoljno dejstvo na zdravlje ljudi se ogleda u razgradnji eritrocita i degradaciji vitamina A.
Kako to izgleda u domaćoj proizvodnji?
Za razliku od industrijske proizvodnje, u domaćinstvima tradicionalno se meso i slanina sole samo natrijum hloridom -kuhinjskom solju. Meso i slanina se slažu u neku drvenu ili plastičnu duboku posudu, ostavljaju se 3-4 dana da se salamure, a zatim preslože tako da gornji sloj dospe na dno, a onaj sa dna na vrh posude za salamurenja.
Nakon ponovnog stajanja od 3-4 dana meso i slanina se kače u pušnicu na ceđenje i dimljenje. Ako se u domaćinstvima proizvode kobasice, njima se pored soli dodaju i začini (aleva paprika, beli luk, biber idr.).
Kvalitet mesa i ishrane životinja
Naravno, moramo uzeti u obzir i kvalitet mesa koje podvrgavamo salamurenju i dalje dimljenju, tj. sušenju. Industrijska proizvodnja ovih proizvoda ima farmski uzgoj životinja, koji se često bazira na ishrani koja može imati za posledicu deponovanje toksina, hormona, teških metala pa i antibiotika ako su neadekvatno korišćeni, bez poštovanja karence.
U domaćinstvima se hrana za životinje najčešće bazira na kukuruzu koji je poizveden u tom domaćinstvu bez upotrebe zaštitnih sredstava (herbicida i pesticida) pa ih neće biti ni u tkivima životinja. Takođe, druge komponente koje se dodaju kukuruzu da bi se dobile potpune krmne smeše (PKS) za životinje se pažljivo biraju da bi zadovoljile sve zahteve da primenjene PKS daju zdravstveno bezbedno meso životinja.
Imajući u vidu iznete činjenice, jedino se može zaključiti da ne bi trebalo imati dilemu u opredeljenju da se poverenje pokloni domaćim suvomesnatim proizvodima, a ne onima koji su proizvedeni u mesnim industrijama.
Marija Vukašinović
Pročitajte više